Opis

Dvoji li itko ozbiljan da je ideja “prava čovjeka” regulativna ideja suvremenog čovjeka, temelj i obzor smislenosti njegove cjelokupne egzistencije? Zar se upravo njome ne legitimiraju svi slobodarski projekti našeg doba? Nije li ona simbol pobjede demokracije nad totalitarizmima u “kratkom” XX. stoljeću (1914.-1990.)? Svi su, danas, za. Nitko više ne može sebi dozvoliti da se u suvremenoj politici izjašnjava protiv “prava čovjeka”. No, je li to suglasje utemeljeno, osim na dobroj volji, i na valjanim razlozima, na primjerenom poimanju smisla i svrhe te pravnopolitičke ideje?
Nije! – usuđuje se ustvrditi M. Villey (veliki francuski povjesničar prava i filozof prava, 1914.-1988.), kritički osporavajući smislenost ideje “prava Čovjeka”, univerzalnih prava čovjeka kao subjekta. Po njemu, sa stajališta strogoga pojmovnog određenja prava ta je ideja nepromišljena, irealna i ideologijska. U povijesti prava (koja je uvijek i povijest filozofije) primjeren pojam prava – u odnosu spram morala i politike – nalazimo samo u rimskome pravu i u nauku Aristotela i Tome Akvinskoga. Za stare je pravo označivalo neki odnos među ljudima, umijeće podjele dobara i vanjskih obveza koje se dodijeljuju svakom građaninu unutar neke političke skupine. Moderni fatalno brkaju pravo s moralom, subjektivne intencije morala s objektivnom logikom prava.  Stoga zagovaraju ideju nekog univerzalnog prava, jednakog za sve, kao da je čovjek-subjekt jedini izvor i svrha prava. A takvoga prava, po definiciji, nema niti može biti. Sa stajališta prava, dakle, ideja “prava čovjeka” je ideologijski slogan moderne, koji pobuđuje velike ali lažne nade općeljudske emancipacije.
Čari polemičke knjige Pravo i prava čovjeka u neotklonjivu su pozivu na intelektualno putovanje pojmovnim krajolicima klasične filozofije i prava, kojima nas sugestivno vodi  M. Villey, a kojega se nitko ne može vratiti misaono neokrznut.
Prijevod je instruktivnim pogovorom popratio Dragutin Lalović, urednik biblioteke.