Opis
Naslovno pitanje “Spavaš li?” izgovara svaki lik romana u određenom trenutku svog života, neki u ozbiljnom, neki u manje ozbiljnom, neki u – posljednjem. U autoričinoj metaforičnoj vizuri to pitanje predstavlja poveznicu svih ljudskih bića koja nisu svjesna da su im životi, osjećaji i doživljaji vrlo slični, međusobno se isprepliću i utječu jedni na druge, a na kraju ono dobiva i simboličko značenje. U romanu su, zanimljivo, likovi imenovani samo početnim inicijalima, čime autorica želi ukazati na općeljudsku prirodu zločina, na činjenicu da žrtva može biti (bio je i bit će) bilo tko. Nastoji naime čitatelja uživjeti u misli i osjećaje žrtve bez neprestane potrebe da se ona locira geografski, religijski ili na bilo koji drugi način. Roman ima i primjesu nadrealnoga – pojavljuje se duh žene kao vječna opomena na zločin koji se i sada događa negdje oko nas…
U svome je pogovoru publicist Jurica Pavičić između ostalog napisao:
Na jednom mjestu romana “Spavaš li?” junak, stranac, liječniku kazuje: Sve je povezano. Pogotovo ovdje, u ovoj zemlji: taj ciklus nesreće koji se ponavlja kad prođu neke godine… poput žene koja svaki mjesec žrtvuje bol za plodnost. Ne poštedi ni nas koji banemo tko zna otkud, usisa nas u spiralu…
Taj menstrualni ciklus balkanske nesreće stvarna je tema romana Aleksandre Kardum. Mnogi su se pisci na ovim prostorima bavili ciklusima osvete, kame i bratoubilačke krvi koja se periodično prosipa na dinarske škrape. U našoj književnosti pisali su o tom Josip Mlakić, Anđelko Vuletić, u susjednima Mirko Kovač, Fulvio Tomizza, Dragan Velikić… Gotovo svi oni pripovijedali su o tom iz muške perspektive, perspektive trga, javnosti, cokule i beretke. Aleksandra Kardum o tome piše drukčije, iz ugla žene, iz pozicije nekog tko prebire posljedice. To je uvijek ona ista balkanska alma mater koja na zgarištu podvlači crtu: Majka Hrvata, Kosovka Djevojka. Nije slučajna metaforička poveznica menstrualne i ratne krvi. Ratovi se ovdje vode oko okota, oko poroda, rađanje je politički čin, majčinstvo je mobilizacija, a ratno silovanje – tomu smo žalosno svjedočili – geostrateško oružje. Roman Aleksandre Kardum prepun je žena koje se nijemo nose s posljedicama: liječnice koje vidaju štetu, emigrantice, napastovane, osirotjele, one koje skrbe o upropaštenim muževima, unesrećenim pacijentima. Pritom rat u prozi Aleksandre Kardum funkcionira kao rupa u sredini slivnika. On je u središtu, sve uvire k njemu i sve je njime uvjetovano, ali njega samog nema, on je rupa, odsutnost, nešto što se nijemo podrazumijeva i o čemu se šuti: o njemu naime govori jedino tuđin – nijem, neupućen, odveć racionalan stranac.
“Spavaš li?” Aleksandre Kardum nije laka knjiga. Riječ je o gustom, složenom romanu koji zahtijeva brižljiva i uporna čitatelja, čitatelja koji je spreman začeprkati dalje. U slučaju “Spavaš li?” taj se napor izdašno uzvraća.
