Opis

Knjiga otkriva i pokazuje kako su svetačka osobnost, nauk i djelo Franje Asiškoga nezaobilazne motivsko-tematske i idejne sastavnice hrvatskoga književnoga stvaralaštva od 16. do 18. stoljeća te kako su zastupljene i mozaično utkane u različite pjesničke i prozne oblike. Autorica pokazuje da je hrvatska književnost poput ostalih europskih literatura na isti ili sličan način bila recepcijski djelatna i osjetljiva prema fenomenu franjevačkoga duhovnoga nasljeđa te osobnosti i djelu njegova začetnika.
Prožetost nauka Franje Asiškoga autorica analizira na korpusu utilitarno-nabožno-poučno motiviranih djela proznih pisaca – sjevernohrvatskih (kajkavskih), slavonskih i bosansko-hercegovačkih propovjednika te u autora molitvene, katehetske i refleksivne proze (Š. Fučeka, H. Gašparotija, K. Zrinske, J. Muliha, Š. Zagrepca, J. Banovca, A. Kesića, A. J. Knezovića, E. Pavića, M. Radnića, Đ. Rapića, A. Tomikovića, J. Filipovića, I. Ančića, L. Bračuljevića, F. Lastrića, S. Margitića-Markovca), u Istranina F. Glavinića, Splićanina M. Marulića te pjesnika T. Babića, I. Crijevića, A. Kanižlića, J. Kavanjina i P. Kneževća.
Autorica pokazuje da hrvatsko pjesništvo i proza od 16. do 18. stoljeća s elementima nauka i djela Franje Asiškoga te prisutnošću njegove svetačke pojave participiraju u srednjovjekovnoj, renesansnoj, baroknoj, prosvjetiteljskoj i pučkoj književnoj tradiciji, čime pokazuju navezanost na srednjoeuropsko književno stvaralaštvo.