Jaroslav Pecnik je za Novi Omanut pisao o knjizi Noću.
Svoj prikaz započinje ovako:
Anni praesentis (2026) navršava se devedeset godina otkako je u Beču 12. lipnja 1936. preminuo Karl Kraus, jedinstvena ličnost svekolike srednjoeuropske literature i kulture. Kraus je nedvojbeno intelektualna i duhovna gromada svoje, ali i naše epohe. Virtuozan, do dna i bez ostatka provokativan kritičar i polemičar (pred kojim je i naš Krleža s dubokim naklonom skidao šešir) koji je kao nekakav kulturni i društveni Atila, bič božji, žestoko, često i svadljivo (nije se libio ni fizičkih obračuna s neistomišljenicima po bečkim kavanama) upirao prstom u sve mane i slabosti sredine u kojoj je živio i djelovao. Prozivao je vladajući politički establishment i osuđivao široko rasprostranjenu korupciju koja je ovladala austrijskom zajednicom te beskompromisno, ubitačnom satirom, ismijavao malograđanski naslijeđeni, sveprisutni, napuhani i arogantni habsburški mit, prepun banalnoga kiča i ispraznosti. Neprestano je upozoravao i opominjao sugrađane da su bezočna grabež za imovinom, bogatstvom, novcem i moći korijeni društvenog i moralnog zla, oteli se svakoj kontroli, izdigli se iznad svrhe i smisla života, a sve u strasnoj, silnoj, gotovo histeričnoj želji novokomponiranih građanskih bogatuna i skorojevića da zagospodare, postanu vlasnici ne samo „naših tijela nego i naših duša“. Ispisao je na desetke tisuća stranica tekstova različitog žanra (kritike, feljtoni, eseji, polemike, satire, aforizmi, epigrami, pjesme, drame, publicistika, politički ogledi, prijevodi najviše s engleskog i to Shakespearea…) i sve to, kako kažu znalci njemačkog jezika, briljantnim i sadržajnim izričajem, bravuroznim stilom, punim paradoksa, ironije, žustrih jezičnih kalambura i duhovitih, dvosmislenih rečenica, iskričavih i pronicavih misli kojima je maestralno iskazivao gotovo baroknu raskoš i perfekciju svoga rukopisa, kao i enciklopedijsku naobrazbu koja je dubinom i širinom fascinirala njegove malobrojne poklonike, ali i njegove daleko brojnije protivnike. Njih je ta duhovna superiornost iritirala, a iritacija je prelazila i u otvorenu mržnju jer, kako su mu prigovarali, „tom čovjeku ništa nije sveto“. I bili su u pravu, Kraus ništa i nikoga (pa ni sama sebe) nije štedio, za njega nisu postojale svete krave, izuzev istine i solidarnosti s onima koji pate kao žrtve beskrupulozne imperijalističke pohlepe koja ne preže ni od najgorih zločina. Hipokrizija, korupcija, podmitljivost, moralno licemjerje, politička demagogija i manipulacija, šovinizam, klerikalizam, antisemitizam, površnost, široka skala svih vrsta gluposti i akademske umišljenosti bez stvarna intelektualnog pokrića, komercijalizacija umjetnosti i znanosti, malograđanština, feudalno materijalno i duhovno nasljeđe, imperijalizam i kolonijalizam, zapravo na tapetu su mu kao teme kronika i kritika bili svi poroci naše civilizacije. O svim je tim negativnostima i deformacijama uporno i dosljedno pisao u svom časopisu Die Fackel (baklja), koji je pokrenuo 1899. i u kojem su do 1911. surađivali brojni pisci i intelektualci od formata, poput Franza Werfela, Franka Wedekinda i Augusta Strindberga, da bi nakon toga odlučio da sam svojim tekstovima ispuni cijeli časopis, što je jedinstven podvig, neponovljiv primjer u svekolikoj povijesti pisane riječi.
