Riječ je o moralističkom djelu osebujnog književnog žanra, maksima, francuskog autora Jeana de La Bruyèrea, prvi put objavljenom u Parizu 1688. godine u kojem autor s psihološkog gledišta sistematizira ljudske karaktere.
Autor svoje maksime, opise, refleksije, portrete temelji na promatranju i bilježenju konkretnih individualnih i društvenih fenomena, gradeći modele likova prema brojnim suvremenicima, pretežito pripadnicima francuske društvene kreme u doba vladavine kralja Luja XIV. koje je, zbog povlaštene pozicije osigurane porijeklom, promatrao izbliza. Budući da je La Bruyère svoje modele, odnosno likove preuzimao iz stvarnosti, nije nimalo čudno da su mnogi u njima pokušavali “prepoznavati” sebe ili druge osobe. Iz razumljiva opreza i želje da preduhitri ili izbjegne moguće sankcije, autor je stoga nastojao izbjeći spominjanje konkretnih imena ili ih je zamijenio raznim lažnim ili izmišljenim pseudonimima.
La Bruyère se u ovom djelu ističe kao ironičan promatrač ljudskih poroka i uvriježenih obrazaca društvenih odnosa kao i negativnih ponašanja pojedinaca. Djelo je stvarano prema obrascima dominantnog kulturalnog, estetskog i književnog pravca u ondašnjoj Francuskoj, a zbog svoje je kvalitete, posebno iznenađujuće originalnosti strukture, briljantnog stila, ali i istinitosti prikaza suvremenih manira (odražava društvene i kulturne probleme te zna kritizirati važnost mode) postiglo izniman uspjeh i bilo objavljeno čak u devet izdanja tijekom autorova života.
Knjigu je s francuskoga preveo Karlo Budor.
