Opis
Stanisław Lem u ovom autobiografskom tekstu iz 1966. evocira svoje djetinjstvo i školovanje, prepušta se sjećanjima, slaže krhotine “iz razbijenog kaleidoskopa” i tako se vraća situacijama i predmetima koji su ga obilježili, potvrđujući se i ovdje kao autor blistave mašte. Djelo je potpuno lišeno fantastičnih elemenata i prvenstveno ga karakterizira Lemov pokušaj da iz perspektive djeteta prikaže situacije i, posebno, predmete koji su igrali ulogu u njegovom djetinjstvu.
U uvodu Lem ističe svoj cilj da ne napiše biografiju svoje mladosti iz perspektive odrasle osobe, niti da opiše rani razvoj koji je doveo do njegovog kasnijeg rada. Zaključuje da je “dopustio djetetu da govori ne ometajući ga, koliko je to bilo moguće”, te se “obogatio na njegov račun, opljačkao njegove džepove”.
U završnim poglavljima, gdje ocrtava ta zapažanja, koja inače ostaju uglavnom deskriptivna i anegdotska, djelomično prelazi i u šira promišljanja o umjetnosti i kreativnosti.
Pročitaj početak knjige
U Časopisu Nemo možete pročitati pogovor knjige Visoki dvorac, koji je napisao urednik Stanko Andrić.
"Iako su, počevši od Bolnice preobraženja, Lemove knjige protkane mjestimičnim autobiografskim elementima, on je ‒ imamo li pred očima razmjere opusa ‒ izrazito malo pisao o vlastitom životu. Jedina knjižna iznimka u toj suzdržanosti jest „roman” Visoki dvorac (Wysoki zamek, 1966) ‒ ako to književno kazivanje treba nazivati romanom usprkos mišljenju samog Lema, koji je, slažući se s pojedinim kritičarima, tvrdio da ta knjiga nije roman jer „nema niti jednog fikcionalnog elementa”. Dodajući tome i ovo: „Primjerice, cijela priča o 'legitimacijskoj državi', koju su kritičari naročito smatrali izmišljotinom, autentična je od početka do kraja, možda uz jedinu napomenu da je metafizičku kulisu dodao zreli Lem.” Naslovni Visoki dvorac toponim je iz bliske okolice stare jezgre Lavova, danas nedaleko od središta grada (na ukrajinskom Високий замок ili Замкова гора). Riječ je o šumovitu brijegu na kojem je poljski kralj Kazimir III u 14. stoljeću dao sagraditi utvrdu, koja je u 19. stoljeću svedena na ruševine kamenih zidova i na čijem je mjestu 1869. podignut memorijalni humak u čast tristote obljetnice stvaranja Poljsko-Litavske Unije. Nakon što je 1945. morao otići iz Lavova, Lem se više nikada nije vratio u rodni grad."
Čitav tekst dostupan je na poveznici.
