Opis
Godine 1938. ruski pjesnik Osip Mandeljštam ima 47 godina i umire u zatvoru. Nakon godina egzila u vlastitoj zemlji, izgladnio je, promrzao, poremećena stanja svijesti i na životu se održava jedino zahvaljujući snazi svoje poezije koja teče njegovim venama. Gleda svoj život kako prolazi, osvrće se na patnje kroz koje je prošao s voljenom ženom Nadeždom, svojom nepokolebljivom potporom u najmračnijim trenucima, ali i doziva glasovite suvremenike: Ahmatovu, Pasternaka i mnoge druge. Glavna nit romana sraz je umjetničke slobode i totalitarnog režima koji tu slobodu zatire: Mandeljštamu je, zbog pjesme u kojoj je najmoćnijeg čovjeka u zemlji, Staljina, nazvao “kremaljskom zvijeri, ubojicom i ljudožderom”, a koja je bila samo kulminacija njegove temeljne neusklađenosti s poretkom u kojem se sloboda duha tretira kao najmanje poželjna čovjekova odlika, bilo zabranjeno objavljivati i bio je osuđen na progonstvo, siromaštvo, praktički na gladovanje. Ishod svega toga bila je, dakako, tjelesna smrt, ali neupitno i pjesnička besmrtnost. Budući da autorica i sama tako dobro poznaje snagu pjesničke riječi, svojim istančanim stilom, urođenim osjećajem za tkanje fabule i žarom za dramatičnost vraća u život velikog pjesnika i omogućuje mu da ima posljednju riječ, dokazujući da je književnost siguran način borbe protiv barbarstva.
Pročitaj početak teksta
Jasmina Vojvodić je za portal Kritika HDP pisala o knjizi „Posljedni Mandeljštamovi dani“ (prev. Vera Vujović).
"U knjizi ćemo čitati o susretima Mandeljštama s drugim pjesnicima. Posebno mjesto zauzimaju susreti i razgovori s Anom Ahmatovom, također jednom od zabranjivanih pjesnikinja, kratka i strastvena veza s Marinom Cvjetajevom, susreti s Pasternakom čiji su se životni odabiri bitno razlikovali od Mandeljštamovih ili pak čitamo o Zini, Pasternakovoj ženi koja nikako nije voljela Mandeljštama, rekavši mu jednom prilikom: „Imaš sreće što si u progonstvu, što nisi strijeljan“. Roman je to i o Nadeždi Mandeljštam, njegovoj supruzi i vrijednoj spisateljici koja je zapisivala, prepisivala i skrivala pjesme, bilježila brojne trenutke pjesnikova i njihova zajedničkog života, a kojima se koristila i Vénus Khoury-Ghata u oblikovanju svoje proze. Na kraju knjige pobrojana je i kratka bibliografija koja to potvrđuje, pa su među izvorima, osim Mandeljštamove poezije i proze, neophodnih dokumenata za rad na rukopisu, Ahmatovina Rekvijema, Cvjetajevinih pjesama navedena i Sjećanja Nadežde Mandeljštam u tri sveska.
Knjiga Posljednji Mandeljštamovi dani Vénus Khoury-Ghata nije svjedočanstvo o životu rano umrlog pjesnika u progonstvu, o odnosima pojedinca i vlasti, nije samo teška priča o pjesnikovoj patnji, o hladnoći i gladi koju je osjećao, bolestima koje su ga napadale, koliko je priča o veličini književnosti i pohvala književnoj riječi koja ostaje sačuvana i nakon pjesnikove smrti."
Čitav kritički osvrt dostupan je na poveznici.
