Opis
“Ovo je moj kraj.” Tim, po pisanju biografa, posljednjim svjesnim riječima skladatelja Franza Schuberta počinje roman Franzov rekvijem (Le requiem de Franz, 2009) suvremenoga francuskog književnika Pierrea Charrasa. Dok se ležeći na samrtnoj postelji prisjeća događaja iz djetinjstva i mladosti, Schubertu je tek trideset i jedna godina. Ne čudi, stoga, što u agoniji sklada Rekvijem, a ne još jednu od šestotinjak solo popijevki koje su ga proslavile još za života.
U romanu, pisanu u prvom licu, riječ je o intimnoj ispovijedi velikog skladatelja u kojoj se isprepliću njegove uspomene i razmišljanja o glazbi. Život su mu obilježili brojni teški trenuci – bojao se autoritativnog oca, boravak u Konviktu nalikovao je zatočeništvu, majka mu je rano umrla, prezirao je učiteljski posao koji je neko vrijeme morao obavljati, u ljubavi nije imao uspjeha, živio je bez doma i u stalnoj neimaštini, manjkalo mu je samopouzdanja i na ljubavnom i na glazbenom planu… To ga je međutim poticalo na skladanje jer, prema njegovu mišljenju, nemoguće je biti sretan i skladati.
Trenutak istinske sreće Schubert će doživjeti tek u agoniji koja mu donosi priviđenje: okružen svima koje voli i cijeni, čak i nedostižnim uzorom Beethovenom prema kojem je osjećao silno strahopoštovanje, dirigira izvedbom svog Rekvijema i Simfonije. Nakon tog uzleta, međutim, slijedi otrežnjenje: skladatelj ne uspijeva ukrotiti smrt, zatočiti je u glazbu, pa “ona koja kosi i podrugljivo se smije” odnosi pobjedu.
