Opis

Lakoćom u oblikovanju neposrednosti pjesničkoga govora, interpolacijama neobičnih ali funkcionalnih onomatopeizama i jezičnih inovacija, sklonosti živom, neposrednom ritmu, pa i dijaloškoj formi, sklonosti brzom smjenjivanju asocijacija i figura, osvježenom sintaksnom organizacijom stihovne forme, a nadasve upotrebom neistrošenih riječi i neistraženih motivsko-tematskih područja – Valentina Šinjori u obzorju suvremenog i modernog kajkavskog pjesništva zacijelo je nov i osebujan glas, pravo otkriće. To je poezija koja nema nakane suditi da se stvari i pojave imaju raspoređivati po njezinu oćutu, ali je svakako poezija koja bitno nastoji, na svoj način, biti vjernim sudionikom i svjedokom suvremenosti, ali i one više duhovne sfere umjetnosti riječi. Šinjorine pjesme izniman su doprinos onom reprezentativnom, antologijskom izboru suvremenog kajkavskog pjesništva.
Ta poezija, kojom s jedne strane kajkavskim izričajem kao prepletom jednako suvereno prohode i Shakespeare, i Scarlet, i Monet, i ostali, a s druge, aluzivno i misaono, domaće jabuke petrovčice, božičnice, zelenike, cigančice i stare varaždinske vedute – nipošto nisu pomodarske poštapalice nego općekulturne stečevine i usvojenice. Riječ je o specifičnom utemeljivanju intimnih autoričinih pobjeda i spoznaja u samoj utrobi kajkavske jezične arheologije. Spoznaja koje su duboko očovječene, ali i duboko tragične. Zato se u njezinoj poeziji, uz naglašeno treperenje misaonoga, ali i intime, mogu razaznati i mnoge sociološke traume modernog intelektualca, višeslojna životnost, ali i odbljesci blage i nekonvencionalne sjete.