Opis
Svojim uvidima, obilato potkrijepljenima dostupnom povijesnom građom, Vladimir Krušić nudi novo i društveno relevantno razumijevanje povijesti modernoga hrvatskog kazališta, njegove socijalne i kulturne uloge i statusa, razumijevanje koje se ne može više svesti samo na usko shvaćenu povijest profesionalnoga umjetničkog stvaralaštva, njegovih ustanova i protagonista, već nužno mora obuhvatiti i druge kazališne, scenske, dramske i predstavljačke javne prakse koje su jednako, ako ne i više, sudjelovale u oblikovanju građanske kulture modernoga hrvatskog društva od njegovih začetaka početkom XIX. stoljeća pa sve do danas. Među tim iznova otkrivenim praksama, idejama i protagonistima suvremena, ne samo hrvatska, dramska pedagogija može i treba, po mišljenju autora, pronalaziti svoje prethodnice, anticipacije i podudarnosti koje mogu pridonijeti potpunijem osvještavanju temelja, funkcija i mogućnosti današnje dramskopedagoške prakse i teorije.
iz recenzije Borisa Senkera
Definirajući četiri osnovne paradigme (Dramska sposobnost kao antropološka vrijednost, Dječja dramska igra kao vrijednost po sebi, Drama kao medij učenja i podučavanja, Kazalište kao vrijednost po sebi), s opširnim ukazivanjem na povezanosti i razlikovanja te na podvrste unutar pojedinih paradigmi, Vladimir Krušić ih višestruko kontekstualizira: dovodi ih u vezu s teorijom i praksom kazališta, s pedagoškim, obrazovnim i razvojno psihološkim teorijama, ali i širim društvenim kontekstom. Okvir koji na taj način stvara, utemeljen na svjetskim trendovima razvoja kazališta i dramske pedagogije (i pripadajuće teorije), autor zatim koristi da bi se uputio u analizu razvoja dramskopedagoške misli (i pripadajuće prakse) u razdoblju od kraja 18. stoljeća do završetka Drugoga svjetskog rata.
iz recenzije Ive Gruić
Objavljeno u sunakladništvu s Hrvatskim centrom za dramski odgoj, Zagreb.
